JEDANAESTA TRADICIJA
|
" Naši odnosi s javnošću temelje se na privlačenju ljudi, a ne na promidžbi; mi uvijek trebamo sačuvati osobnu anonimnost u tisku, radiju i na filmu." BEZ velikog broja dobronamjernih ljudi A.A. ne bi nikada narastao do ovih razmjera. U našu su Udrugu alkoholičari diljem svijeta pristupali na osnovu goleme i pozitivne popularnosti A.A.-a. U uredima A.A.-a, klubovima i domovima telefoni neprestano zvone. Čuje se glas koji govori: "Čitam članak u novinama ...", ili: " Čuli smo na radiju ...", ili: " Vidjeli smo film ..." ili "Vidjeli smo nešto o A.A.-u na televiziji ..." Nije pretjerano reći da je polovica naših članova stigla nekim od ovih kanala. Glasovi koji se raspituju nisu samo alkoholičari i njihove obitelji. Liječnici čitaju medicinske novine o Anonimnim alkoholičarima i zovu tražeći dodatne informacije. Svećenici nailaze na članke u svojim crkvenim novinama i također se raspituju. Poslodavci su čuli da velike korporacije imaju o nama dobro mišljenje i žele otkriti što u svezi s alkoholizmom mogu učiniti u svojim poduzećima. Zbog toga je na nama velika odgovornost da za Anonimne alkoholičare razvijemo najbolje moguće odnose javnošću. Mislimo da smo kroz mnoga bolna iskustva sada postigli baš onakve odnose kakvi trebaju biti. Oni su u mnogočemu sušta suprotnost uobičajenoj promotivnoj praksi. Ustvrdili smo da načelo privlačenja moramo staviti ispred načela promicanja. Pogledajmo kako te dvije suprotstavljene ideje - privlačenje i promicanje - djeluju. Politička stranka želi pobijediti na izborima i reklamira vrline svoga vodstva kako bi privukla glasove. Vrijedna dobrotvorna ustanova želi dobiti novaca; njeno se vodstvo odmah obraća svakoj istaknutoj osobi koja bi mogla dati nekakvu potporu. Veliki se dio političkog, ekonomskog i vjerskog života oslanja na javno predstavljanje vodstva. Ljudi koji simboliziraju ideje i opće dobro zadovoljavaju duboke ljudske potrebe. Mi to ne tražimo od A.A.- a. No, moramo se trijezno suočiti s činjenicom da je, posebno za nas, izloženost očima javnosti vrlo pogibeljno. Svojim je temperamentom gotovo svako od nas bio neukrotivi promicatelj, a perspektiva društva koje bi bilo sastavljeno od samih promicatelja, bila bi zastrašujuća. Zbog ovog smo eksplozivnog faktora znali da moramo trenirati samosvladavanje. Ovo se svladavanje isplatilo na zapanjujući način. Ni najsposobniji novinski agenti A.A.-a ne bi svojom virtuoznošću postigli tako pozitivno obojen publicitet Anonimnih alkoholičara. Očito da se A.A. morao nekako popularizirati i mi smo prihvatili ideju da je najbolje pustiti naše prijatelje da to učine umjesto nas. I upravo se to dogodilo u nevjerojatnim razmjerima. Veterani novinarstva, trenirani sumnjivci kakvi već jesu, svi su se stavili na raspolaganje da prenose poruku A.A. -a. Za njih smo više nego izvor dobrih priča. Ljudi iz tiska su nam se gotovo na svakoj novinskoj stranici priključivali kao prijatelji. U početku novine nisu razumjele naše odbijanje osobnog publiciteta. Iskreno su bili zbunjeni našim insistiranjem na anonimnosti. A onda su shvatili o čemu se radi. Ovdje je postojalo nešto što je prava rijetkost na svijetu - udruga koje kaže da želi publicirati svoja načela i svoj rad, ali ne želi objaviti imena svojih članova. Tisak je bio oduševljen s takvim stavom. Sve od tada ti prijatelji novinari izvješćuju javnost o A.A.-u s entuzijazmom na koji se teško nailazi i u najgorljivijih članova. Neko je vrijeme američki tisak više podržavao dobrobit osobne anonimnosti od nekih naših vlastitih članova. U jednom je trenutku oko jedna stotina naših članova prekršila pravilo anonimnosti na javnoj razini. U savršeno dobroj namjeri, ovi su ljudi izjavili da je načelo anonimnosti zapravo staromodna stvar, nešto što je bilo prikladno za prve dane A.A. - a. Bili su sigurni da A.A. može ići i brže i dalje ako se posluži modernim metodama publiciranja. Naglašavali su da se u A.A. -u nalaze mnoge osobe koje su poznate na lokalnoj, nacionalnoj ili internacionalnoj razini. I zašto se njihovo članstvo ne bi javno obznanilo i tako utjecalo na druge da nam se pridruže, pod uvjetom da to žele učiniti - a mnoge su poznate AA osobe bile voljne poduzeti takav napor. To su bili uvjerljivi argumenti, ali se, srećom, naši prijatelji novinari s njima nisu složili. Zaklada je pisala pisma gotovo svim novinskim kućama u Sjevernoj Americi, definirajući naše odnose s javnošću, pri čemu privlačnost dolazi ispred promicanja i naglašavajući osobnu anonimnost kao A.A.-ovu najveću zaštitu. Od tada su izdavači i novinari stalno brisali imena i slike članova iz napisa o A.A.-u ; često su ambiciozne pojedince podsjećali na politiku anonimnosti u A.A.-u. Čak su za to i žrtvovali dobre priče. Njihova je snažna suradnja zasigurno puno pomogla. Ostalo je vrlo malo članova A.A.- a koji su namjerno prekršili načelo anonimnosti. Ovo je ukratko proces kojim se stvarala Tradicija jedanaest. Za nas, ona, međutim, znači puno više od jasne politike odnosa s javnošću. Ona je više od poricanja sebičnosti. Ova je tradicija stalan i praktičan podsjetnik da u A.A.-u nema mjesta za osobnu ambiciju. Putem ove Tradicije svaki član postaje aktivnim čuvarom naše Udruge. |
